Žiri u sastavu doc. dr Midhat Ajanović, književnik i prevodilac, Milena Rudež, književnica i prevoditeljica i dr Izet Muratspahić, književnik i prevodilac, odlučio je da prvi dobitnik nagrade ”Meho Baraković” Društva bosanskohercegovačkih pisaca, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj, za izuzetan doprinos književnosti napisanoj u Skandinaviji na jezicima Bosne i Hercegovine bude: Refik Ličina.
Ova nagrada, koja nosi ime poznatog bosanskohercegovačkog pjesnika Mehe Barakovića (Banja Luka 1945. – Göteborg 2011), dodjeljuje se za izuzetne književne domete u području poezije, proze, prevodilaštva i esejistike. Osnovni kriterij je kvalitet djela autora vezanog za bosanskohercegovačku književnost, bez obzira na dob, spol, nacionalnost, jezik, književni rod i žanr.
Odluka da se nagrada dodijeli Refiku Ličini, književniku koji je u pola stoljeća djelovanja stvorio djela bogatog jezičkog izraza i literarne invencije izražene kroz simbiozu modernog i tradicionalnog, donijeta je jednoglasno.
Uprkos izuzetnom književnom i prevodilačkom opusu Refika Ličine, kandidatu koji po jednoglasnoj ocjeni žirija zauzima istaknuto mjesto kako u književnosti koja se stvara u bosanskohercegovačkoj dijaspori u Skandinaviji, tako i u južnoslavenskim književnostima, odluka o novoustanovljenoj godišnjoj nagradi nije bila jednostavna. U najužoj kandidaturi našlo se još desetak imena vrhunskih autora koji svaki na svoj način grade cijelu malu književnu koloniju u Skandinaviji, što predstavlja iznimno zanimljiv fenomen od značaja za cjelokupnu bosanskohercegovačku kulturu.
Refik Ličina rođen je 1956. godine u Radmancima (Crna Gora). Živio je i radio u Novom Pazaru (Srbija) kao bibliotekar, a od 1994. živi u Lundu (Švedska). Piše poeziju i prozu, te prevodi sa švedskog, uglavnom poeziju. Objavio je, između ostalog, knjige poezije: ”Poznavanje prirode” (1970), ”Pčele” (1983), ”Prigodne prisile” (2009), ”Knjigovezačka ulica” (2009). Objavio je nekoliko knjiga kratke proze: ”Staklenici” (2004), ”Strah od behara” (2013), ”Dalge” (2018) i ”Ribe u bunaru” (2019). Na švedskom jeziku objavio je izbor iz svoje poezije ”Predikan för Eurydike” (”Pridika za Euridiku”, 2009) i izbor novela ”När nyponrosor mognar” (”Kad šipurci dozrijevaju”, 2013). Dobitnik je Goranove (1979), Brankove (1980), Kaimijine (2016) nagrade kao i Klas De Vilderove nagrade za 2016.
Svojim prevodima sa švedskog na bosanski i srpski predstavio je niz modernih skandinavskih pjesnika, među koje spadaju Tomas Tranströmer, Göran Sonnevi, Bjørn Aamodt i Henrik Nordbrant. Objavljeno mu je pet knjiga prevoda: ”Prisluškivanja, izbor pjesama Bengta Emila Johnsona” (2010) koji je osvojio nagrada za najbolje prevedenu knjigu na Međunarodnom sajmu učila i knjiga u Sarajevu 2011, ”Antologija moderne švedske poezije”, OKF, Cetinje, ”Izabrane pjesme Magnusa Wiliam-Olssona” (2014), ”Put u središte zemlje i druge pjesme Larsa Gustafssona” (2016) i ”Izabrane pjesme Tomasa Tranströmera” (2018).
Refik Ličina je i pjesnik, i njegov pjesnički subjekt često je, kao i kod Mehe Barakovića, stranac u Švedskoj. Jedna od pjesama koja upućuje na ovu poveznicu je ”Västervik” iz 2009.
Västervik
Tijesna sobica u potkrovlju
starinske kuće od žutih cigala na broju
pet u Strandvagenu koji od centra
vuče ka obali. Sobica ima tri prozora:
jedan je okrenut prema trgu a dva
čeona ka uvali čija je voda još pod ledom
premda se april primakao kraju. Ovdje sam
došao da te vidim i da se, smiren, posvetim
pisanju. I ni jednog retka nisam napisao jer
ubija me depresija koja se javlja kad s podneva
malo izvedri i razdani i kad ugledam, dole, na trgu,
red onih duplih, gvozdenih klupa na kojim dreždi
par stranaca, dimom duhanskim zavejani.
Baš kao i njegovu poeziju, kritika je već odavno prepoznala i njegove prozne radove ističući individualnost u pristupu jeziku kojim u svojim djelima oblikuje individualne svjetove. Jedna od njegovih kratkih priča koja bi se mogla izdvojiti kao primjer je ”Zemanci”.
Zemanci
Po zalasku sunca, kad se smire ptice na lijeglima i smrknu se bašče i avlije, Šavčani izlaze na oranice i ledine da čekaju krtice. Nazivaju ih zemancima, zato što mjere zemlju naopako i zato što vladaju donjim svjetovima u kojim mrtvaci borave. Kada Kamber priča o tim svjetovima, ljudima se ježe podlaktice i podiže kosa s glave.
Svaki čovjek nosi na ramenu ćuskiju il krampu i, veoma rijetko, fenjer u rukama.Idu niz polje polagano, zastajkujući svakog časa kao da su nešto izgubili ili kao da je polje vrelo pa se dvoje gdje će nagaziti. Uokolo se vide kupe izrovane, suhe zemlje koju su krtice izbacile. Ljudi zagledaju svaku kupu, tražeći one vlažne koje govore da je zemanac blizu i da će, večeras, tu negdje kopati. Idem za Kamberom, rasturam vrhom čizama osušene krtičnjake i kad Kamber iznenada, ispred jednog krupnog zeljastog trnja s ljubičastim cvjetovima, zastane i spusti se na koljena, ja prestanem s šutiranjem, primaknem se blizu i ugledam omanji krtičnjak sa vlažnim i rahlim grudvicama. Blehnemo u travu oko krtičnjaka i čekamo. I onda se vršci trava na jednome mjestu lahko zaljujaju. Kamber se savije na tu stranu. Travke se umire i onda opet zaljuljaju. Pokorica zemlje ispod trave gruša se i diže kao mlijeko pri varenju. Onda se pojave i prve grudvice. Kamber podiže krampu iznad glave.Ja ne vidim kad zamahne i kad krampu u zemlju zarije. Vidim kako Kamber vrti držaljicu i kako je naginje u stranu. I vidim, zatim, kako se šiljak krampe, naglo, kao da je pušten s opruge, pojavi i bljesne u zraku. Na njemu se, probodeno kroz sredinu, grči jedno crno tjelešce slično rukavici i grebe kandžicama po ivici metalnoga šiljka na čijem se vrhu sitne mrlje krvi sakupljaju u jednu mrku i tešku kapljicu.
Nagrada ”Meho Baraković” će biti uručena na Sajmu bh. knjige u Göteborgu 27. februara 2021.